Može li netko pogoditi prazan centar?

Politički ambijent ovotjednog dočeka rukometaša nakon što su osvojili brončanu medalju na Europskom prvenstvu, pretvorio se u estradno-političku makljažu u kojoj se nisu birale riječi i etikete. A na etiketama stoji 'radikalno' ili 'ekstremno'. Deesnica vrišti ljevici da je "ekstremna i rigidna", a ova joj isto vraća.

Kampanja u jeku, a izbori daleko

To se etiketiranje uvuklo s margina političkog polja u središte i dominirajući govor politike pa je u sveopćoj buci teško razaznati koliko je zaista 'ekstremnih' ili se svi prave važni kao djeca kada se prvi put okuraže psovati naglas pa ne znaju stati. Proračunata pretjerivanja i retorička nadutost postali su obrazac komunikacije, a ventil političkog govora odavno nije bio toliko odvrnut, skoro do kraja.

I odavno nije jedna predizborna kampanja počela tako rano.

Nesumnjivo su parlamentarni izbori 2028. godine u stranačkim tefterima markirani kao ključni, oni koji će buduće odnose političkih snaga odrediti na puno dulji rok od još jednog četverogodišnjeg međuizbornog razdoblja.

Takoreći, iz jednog tek okončanog izbornog ciklusa bez predaha se ušlo u novi. SDP se doima svjesnim da ga, ne osvoji li vlast na tim izborima, više neće biti ozbiljnog, bar za duže vrijeme. Možemo! mu pritom dođe i kao balast i kao pogonsko gorivo, netko s kim mora biti i u zagrljaju i na oprezu.

Ključni izbori za jedne i druge

U HDZ-u znaju da bi pobjedom na sljedećim izborima mogli zacementirati svoju vlast još dugo, pogotovo ako SDP posve onemoća, a Možemo! se ne iščahuri iz Zagreba. Zato HDZ još jednom ide zaorati političko polje desno od sebe. Domovinski pokret je, uostalom, već uzòran, a svi ostali desno su im kad-tad pridobivi. Osim Mosta koji također, da bi opstao, mora rasti i jačati, a to danas ovdje znači biti još radikalniji.

HDZ usto, mic po mic, sve češće ima na raspolaganju vanstranačkog džokera, Thompsona, koji se prometnuo u gotovo pa najvažniju političku figuru.

U tijeku je, očito, veliko fortificiranje na političkoj sceni, zauzimanje lijevijih i desnijih položaja uz stare opsjenarske trikove izvlačenja ustaša i partizana iz šešira.

Trećim putem do praznog centra

Pitanje je, pak, što je onda s političkim centrom koji su svi odjednom napustili povlačeći se u te desnije i lijevije rovove. Je li otvoren prostor u političkom centru u koji se nitko od ovih, koji su zauzeli udaljenije (ekstremnije) položaje prije sljedećih izbora, ne usudi vratiti? Samljeli bi ih s njihove i ismijali sa suprotne strane.

A taj središnji prostor, pust i ograđen kao Markov trg, mogao bi biti lako osvojiv kada bi ga imao tko osvojiti., a da ne bi ubrzo išao na aport k nozi velikih. Izvjesno je da ima i birača za one koji bi se u taj pusti centar smjestili. Rezultati prijašnjih izbora i mjesečnih anketa redovito kazuju da barem pola, a nerijetko i više glasačkog tijela na dan izbora gleda svoja posla.

Eto možda i prilike za novo recikliranje ideje o političkoj opciji (ili opcijama) trećeg puta, škartirane nakon što je svojedobno bila stidljivo zazivana i u međuvremenu ne baš uspjelo realizirana. Jer unatoč stvorenoj fami da se posvuda okolo stalno igra meč duhova Poglavnika i Maršala, mnoštvo se ovdje ipak doima umjerenim, mačekijanskim. Bi li to bilo dovoljno za pogodak u prazan centar?